Osjećaš se zarobljenim u vlastitom tijelu. Ne možeš izgovoriti niti riječ, ne možeš se pomaknuti niti otvoriti oči. Ne možeš komunicirati. Nemožeš reagirati. Ne razumiješ, što se to sa tobom događa. Ali, čini se neizmjerno pogrešno. Prijeteće. Što duže vremena moraš provesti u ovom stanju, to više počinješ shvaćati: ovdje se radi o tvome životu.
Donacija organa
Često čujemo, da donacija organa spašava život. To je sreća, koja nesreću čini podnošljivijom. Nekome, nakon svoje smrti pokloniti život; tko bi mogao imati nešto protiv toga? Je li egoistično (egoistisch), nakon svoje smrti ne željeti donirati svoje organe? Donacija organa nam se pokušava prodati kao nešto pozitivno, pričaju nam priče o savršenom svijetu konvencionalne medicine. Samo, postoji jedan problem koji se stalno prešućuje:
Prilikom zahvata, donori organa nisu biološki mrtvi (biologisch tot).
Sada će se poneki zapitati: „biološki mrtav“? To zvuči kao biološki muško ili žensko. Nešto, što se donedavno podrazumijevalo normalnim, u današnje se vrijeme zbog rodne ideologije ( Gender-Ideologie ) mora definirati. Isto to, već desetljećima vrijedi i za donaciju organa.
To nisu leševi koji budu secirani, kako bi im bilo izvađeno srce, bubrezi, jetra, pluća, oči itd. To su živi ljudi, koji budu potpisima dvojice liječnika, proglašeni mrtvima (pogledaj ovdje između ostalog str. 14 – hier Seite 14 ). Jer transplantacija organa samo je tada uspiješna, ako je zagarantirana opskrba krvlju donorovih organa (die Blutversorgung)
Još jednom: kako bi se utvrdila nečija smrt, potrebna su dva „kvalificirana“ liječnika. Najkasnije, kada postanete svjesni ove činjenice, trebala bi se oglasiti zvona za uzbunu. Stanja „život“ i „smrt“ toliko su različita, da za to nisu potrebni stručnjaci.
Što se zapravo događa prilikom vađenja organa, tj. jasnije na engleskom jeziku „Organ harvesting“? Je li zahvat toliko okrutan, da se javnost mora svjesno manipulirati? Österreich.gv.at piše (citat originalnog teksta – Österreich.gv.at):
„Većina organa dostupnih za donaciju, potječe od osoba, koje se nisu protivile doniranju organa i kod kojih je došlo do moždane smrti“.
Znači, nastupila je takozvana moždana smrt. Zbog čega govorimo o moždanoj smrti i kako je došlo do toga izraza? Prije odgovora na ovo pitanje, treba razjasniti još i nešto drugo:
Dostupna kvota organa ili drugačije rečeno:
U Austriji je svatko automatski, potencijalni donor organa. Jedina mogućnost spriječiti donaciju vlastitih organa je, podnijeti prismein prigovor (eine Widerspruchserklärung abzugeben).
Razlog koncepta „moždane smrti“
3. prosinca 1967 godine, Christiaan Barnard izvršio je prvu transplantaciju srca (erste Herztransplantation). Transplantirao je srce teško unesrećene osobe sa teškim oštećenjem mozga, srčanom bolesniku koji je sa tim srcem preživio osam dana.
Danas se ta transplantacija južnoafričkog kirurga slavi kao herojstvo. Barem sa službene strane. Ali, godinama postoji zabrinutost oko transplantacije srca, jer je većini bilo jasno da će donora, vađenje njegova srca ubiti. Zato je bilo potrebno opravdanje. Pogotovo legalno, jer bi u suprotnom kirurzi zbog ubojstva, mogli biti tuženi (pogledaj str. 60 u „Podijeljeno tijelo“ – (siehe Seite 60 in „der geteilte Leib“)). Masovno oštećenje mozga, nije biološka smrt. Iz tog je razloga „Ad Hoc Committee of the Harvard Medical School“ (odbor Harvardske medicinske škole) u svome je izvješću iz kolovoza 1968 godine ( in ihrem Report vom August 1968 ) odlučio da će se pacijenti u „nepovratnoj“ komi, ubuduće smatrati moždano mrtvima.
Navedeni razlozi:
„(1) Opterećenje za pacijente, obitelji i bolnice pacijentom, čiji je mozak nepovratno oštećen i (2) zabrinutost, da bi se ´zastarijeli kriteriji definicije smrti, mogli dovesti do kontroverzi, u nabavi organa za transplantaciju´.“
Pitanje Harvardskog odbora – Fragen des Harvard-Committees (izvadak autora članka):
Beecher: (1) Postoji li u međuvremenu dovoljno dokaza, da bi „trenutak smrti trebalo pomaknuti unaprijed“, kako bi koincidirao sa smrću mozga dok srce još nastavlja kucati? ; (2) Kada je u redu, iskoristiti organe za transplantaciju beznadno besvjesnog pacijenta?, (3) „Može li si društvo dozvoliti uklanjanje tkiva i organa beznadno besvjesnog pacijenta […]?“
Ton je jasan.. Ovdje se radi o pacijentima bez svijesti, čiji organi ne bi trebali ostati neiskorišteni. U opće nije nikakav problem živog pacijenta bez svijesti od brade pa do stidne kosti (od jugulusa, pa sve do os pubisa – (Vom Jugulus bis Os pubis)) razrezati i raširiti, izrezujući i vadeći mu na živo njegove organe.
Nedvojbeno je, da „nepovratan“ prekid funkcije mozga, nije biološka smrt. Ipak, konvencionalne medicinske stranice poput Amboss , koju koristi više od 700 000 liječnika – sugeriraju, da je moždana smrt siguran znak smrti i povezuju riječ „znakovi smrti“ sa mrtvačkom ukočenošću i procesom raspadanja! Ali proces raspadanja, počinje tek sa biološkom smrću. Kod moždane smrti, teško ozlijeđeni pacijenti postaju samoposlugama organa!
Čak i u Austrijskom zakonu ( sogar im österreichischen Gesetzestext ), manipulativno je riječ o mrtvima. U slučaju sumnje, rado i često se ljude pokušava umiriti, da je moždana smrt „sasvim sigurna dijagnoza“ ( „ganz sichere Diagnose“ ).
Isto kao što se kontroverzna dodjela cijepiva, smatra „sigurnom“. Čak i kod takozvanih „korona – cijepiva“ vrijedi „sigurno i učinkovito“. Osim što sadrže tvari ( Stoffe enthalten ) , koje su štetne za ljude ( Menschen geeignet ), apsolutno je neprikladno govoriti o „sigurnom“, kada se proizvod u tom trenutku nalazi u fazi ispitivanja (od 29. travnja 2020 do 10. veljače 2023 – (Vom 29. April 2020 bis 10. Februar 2023).
Tražite li na internetu temu vađenje organa, doživjeti ćete isti postupak, kao i kod cijepljenja. Kritičari vađenja organa, biti će prikazani kao neupućeni laici ( Laien ). Skeptici bi donacije organa doveli na loš glas i time spriječili spašavanje života. Da od početka „kampanje cijepljenja“ sve više mladih oboljeva od miokarditisa (oštećenja srca), izazvanog Comirnaty – injekcijom / von der Comirnatyspritze ausgelöste Myocarditis (upute o lijeku str. 6), te time postaju kandidatima za doniranje organa, nikoga ne interesira.
Isto tako je manje poznata činjenica, da primatelj organa nikako ne može ozdraviti i da će do kraja svog često kratkog života, morati uzimati koktel tableta punog štetnog efekta, jer tijelo pokušava odbaciti ( abzustoßen ) njemu strani materijal.
Griješiti je ljudski
Konvencionalni liječnici, očito se više ne ubrajaju u ljudsku vrstu, isto kao i u slučaju dijagnosticiranja moždane smrti. Čak se dijagnoze razlikuju od jednen zemlje do druge. Tako na primjer piše Quarks , stranica koja jasno zastupa dijagnozu moždane smrti, da se u Engleskoj već kod samog oštećenja moždanog debla, pretpostavlja moždana smrt. Međutim, svijest i percepcija boli, trebali bi se nalaziti u moždanoj kori. Na ovom se mjestu, njemački čitatelji u Njemačkoj, SAD (ali i u Austriji – Österreich ) uvjeravaju, da je cijeli mozak „nepovratno otkazao“, prije nego se dijagnosticira moždana smrt. U ovoj se zemlji kao i uvijek, poziva ( beruft man sich ) na znanost.
Ali, što u stvari znanost zna o mozgu? Prema dobitniku Nobelove nagrade za medicinu i biokemičaru Thomas Südhof:
„…znamo samo niti pet posto toga, što se događa u mozgu – a možda čak samo jedan posto. Tu se neki puta stvara kriva slika u javnosti“. Zaista, u javnosti je stvorena kriva slika. Tražimo li na internetu, ima li slučajeva gdje su takozvano moždano umrli pacijenti opet došli k svijesti, na Google tražilici kategoričan je odgovor „ne“, barem što se tiče rezultata pretrage na engleskom i njemačkom jeziku. U načelu, kritične pozicije vezane uz dijagnozu moždane smrti su rijetke.
Pomoću drugih tražilica kao Mojeek, nailazi se na knjigu Richard Fuchs „Slučajevi moždane smrti“ ( „die Hirntod-Falle” ), ili slučajevi kao slučaj Jana Kerkhoffsa. U svojoj izjavi ( seiner Stellungnahme ), Nizozemac opisuje da je 18. kolovoza 1992 godine proglašen moždano umrlim, nakon što je poslije kirurškog zahvata, pao u komu. Njegova je supruga odbila učinit ga donorom organa i nekoliko dana kasnije, probudio se iz kome i napisao knjigu „Bijeg iz snova u komi“ – „Traumflucht im Koma“, o kojoj se teško nešto može pronaći.
Kod kontroverznih tema, provjera činjenica ( Faktencheck ) je sada obavezna, te priznaje da je Jan Kerkhoffs proglašen moždano mrtvim, ne sumnjajući u moždanu smrt, već u dijagnozu. Najkasnije sada, griješiti je ljudski postaje opet ljudskim i moždana smrt nesigurnom. Jer kako se priznaje u javnim člancima ( in Mainstreamartikeln ), čimbenik kao davanje lijekova protiv bolova – posebno u slučaju ozbiljno povrijeđenih osoba – može dovesti do krive dijagnoze moždane smrti.
Tako je i Trenton McKinley jedan od sretnih, koji je uspio od strane konvencionalne medicine izbjeći dijagnosticiranu moždanu smrt. Njegova je majka već bila odobrila vađenje organa, kada je dječak kojemu su doktori predviđali da će biti poput „povrća“, otvorio oči.
Koliko je uistinu „nepovratna“ disfunkcija mozga?
Brazilski neurolog Dr. Coimbra argumentira, da se ovdje radi o smanjenom dotoku krvi u mozak sa normalnog raspona, na 20 – 50%. Mozak „utihne“, ali nije mrtav ili nepovratno oštečen. Fenomen, koji je utvrđen krajem devedesetih („Evaluacija različitih modela moždanih udara u pokusima na životinjama“ – („Evaluation verschiedener Schlaganfallmodelle im Tierexperiment“)), nazvn je ishemijska penumbra (Ischämische Penumbra).
Sa ispravnom terapijom ponovno bi se mogao stimulirati dotok krvi, što je Dr. Coimbra uspio postići kod petnaestogodišnje pacijentice. No unatoč poboljšanju njezinog zdravstvenog stanja, njen je lijčnik i dalje ostajao pri dijagnozi „moždane smrti“.
Anestezija za “moždano mrtve”.
Izjava japanskog Vijeća za bioetiku obuhvaća vrhunac tog ludila (naglasak autora članka):
(7) Najozbiljnije je to što “moždanska smrt = smrt” nije naučno dokazano. Zašto se moždano mrtva osoba koja održava tjelesnu temperaturu, koja ima puls, koja se može poroditi […] označava kao mrtva osoba? Zašto se primenjuju anastetici i mišićni relaksanti tokom uklanjanja organa? Zašto postoje […] dugotrajno moždnao umrle osobe koje su uspjele preživjeti i do 21 godina?”
U Deklaraciji Naučno-savjetodavnog odbora njemačke medicinske komore iz maja 2001. (Deutsches Ärzteblatt 2001; 98: 1417), anestezija tokom uklanjanja organa je opravdana u onoj mjeri u kojoj “služi isključivo za održavanje funkcionalnosti organa koji se uklanjaju”.
U smjernicama njemačke Fondacije za donaciju organa nalazi se jasan tekst pod tačkom 7.2.1 (Optimizacija hirurške intervencije), barem za one koje poznaju medicinsku terminologuju.
Ako se rasiječe tijelo takozvane moždano mrtve osobe, srce počne ubrzano da kuca, krvni pritisak raste, znoj se pojavlja, dolazi do konvulzija, tijelo se kreće. Ono što se u DSO vodiču naziva “spinalnim automatizmom” (ovdje opisano kao pokreti ruku i nogu, kontrakcija i ekstenzija ekstremiteta, savijanje trupa, itd.) se više tumači kao poslednji očajnički otpor hirurškoj intervenciji. Kako hirurga prilikom evisceracije “mrtve osobe”ne bi uznemiravale ove “autonomne reakcije” koje se pripisuju refleksivnim funkcijama vegetativnog nervnog sistema u kičmenoj moždini, mogu se koristiti paralizirajući relaksanti mišića kao što je pankuronijum ili analgetički opijati kao što je fentanil.
Pankuronijum se koristi u SAD za paralizu funkcija tijela kod izvršenja smrtne kazne otrovnom injekcijom. Fentanil je sintetički proizveden opioid koji je – po službenim izvorima – najmanje 80 puta jači od morfijuma. Kakve veze oba lijeka imaju sa “održavanjem funkcionalnosti organa koji se uklanjaju” je jasno samo “stručnjacima”.
Naravno, ne postoji obaveza korišćenja narkotičnih lijekova protiv bolova poput fentanila. U suprotnom bi se očigledno dovelo u pitanje koncept “moždane smrti”.
Donator organa za operacionim stolom može, ali ne mora biti pod sedativima u Njemačkoj ili Austriji. Glavno je da bude imobiliziran i paralizovan dok se prereže i organi otklone.
O najočiglednijem se ne razmišlja – da teško povrijeđena osoba može nešto osjetiti, ali da nije fizički u stanju reagovati i to saopštiti svijetu oko sebe.
Mora se takodje potisnuti činjenica da je donor organa upravo preminuo kao posljedica vađenja organa. Jer, najkasnije kada se rashladna tečnost unese u organe, otkucaji srca se usporavaju (bradikardija) i konačno se zaustavljaju (asistola). Zbog toga DSO pod tačkom 7.2.4 (strana 79) preporučuje da se deaktivira monitor koji bi vizuelno i zvučno prikazao usporenje otkucaja srca I potom ravnu liniju smrti.
Dozvoliti da živi ili pustiti da umre, to je ovdje pitanje.
Donacija organa je posebno problematična kada je mladi zdrav pacijent hospitaliziran nakon teške nesreće. Nakon samo nekoliko sati, rođaci mogu biti suočeni sa pitanjem vađenja organa. Pacijent se smatra potencijalnim donatorom organa i prestaje biti liječen u njegovom interesu. Upravo to može izazvati nepovratno oštećenje mozga. Jer, nakon što je pacijent proglašen potencijalnim donatorom organa, mora proći niz ekstremnih testova kako bi se utvrdio (demonstrativni) kapacitet na bol. Među njima je i test apneje, u kojem se pacijent skida sa ventilatora na do deset minuta kako bi se provjerilo da li samostalno disanje je još uvijek nemoguće. Ako pacijent ne diše, on se iznutra počne gušiti a mozak se više ne opskrbljuje kiseonikom. Najkasnije tada pacijent dobije ozbiljno oštećenje mozga.
Međutim, čak i ako pacijent pokuša disati u toku testa apneje, može se desiti da mu otklanjanje organa bude odobreno. U jednom događaju (slučaj 1), pacijent je počeo da diše tokom uklanjanja organa, baš kada je jetra bila izvađena. U drugom primjeru (slučaj 2), anesteziolog je takođe primetio da je pacijent počeo spontano disati, ali je vađenje organa ipak obavljeno do kraja!
Thomas Linder bi takođe ostavio svoj život na operacionom stolu da se njegova majka nije borila za njega kao lavica.
On je bio primljen na odjelenju za intenzivnu negu Univerzitetske bolnice Marburg sa povredama opasnim po život. Prema priči njegove majke, osoblje klinike pokušala je sprečiti da vidi njenog sina kako bi “joj ostao upamćen kakvog ga ima u sjećanju”. Iziritirana, majka je ipak uspjela da se probije do sina i ubrzo se suočila sa pitanjem donacije organa u toj klinici.
Ona se svim sredstvima opirala i umjesto toga je – suprotno željama bolnice – neumorno sa sinom radila na njegovom oporavku. Ona je mu je pričala, milovala ga, pomerila mu noge tako da ponovo oseti težinu ispod njih i podsticala ga je da ponovo samostalno diše.
Ali čim bi se kratko udaljila od njegovog kreveta, od njenog bivšeg muža su tražili saglasnost za uklanjanje organa. Uprkos žestokog otpora majke, njegovo “da” bi bilo dovoljno. Činjenica da se ovaj razgovor dogodio je saznala od samog sina. Zato što se Thomas Linder ponovo probudio nakon samo jedne sedmice, kada je ispričao čega se sve seća dok je ležao imobilisan u bolničkom krevetu.
Taj slučaj je u javnosti objavljen inicijativom KAO, (kritische Aufklärung über Organspende) – kritične informacije o donaciji organa. KAO ne dovodi u pitanje smrt mozga kao dijagnozu, već procedura koja se koristi za uklanjanje organa umirućih osoba.
Niz dirljivih sudbina je prikazana u kratkim dokumentarnim filmovima, u kojima roditelji i rođaci govore kako su u jednoj mračnoj sobi bez prozora bili nespremni zatečeni pitanjem donacije organa.
U toj filmskoj seriji postaje jasno: oni koji su pristali na uklanjanje organa izgubili su voljenu osobu. Osoba koja se opirala tome je mogla zajedno sa sinom ispričati šta se desilo.
Drugima nije ostalo ništa osim optužbi i muke. I jedan posljednji pogled na tijelo njihovog rođaka (ako su se mogli za to izboriti, jer se nerado pokazuje tijelo iseckanog donatora.)
Renate Greinert, majka 15-godišnjeg Christiana, priča o zadnjem pogledu na svog sina, koji je postao”donator” organa (video od 25:59):
„Moj prvi utisak je bio da izgleda kao guska sa uklonjenom utrobom […].“
i:
Citat:
“Ljekari su uklonili srce, jetru, bubrege i oči mog sina, čak su izvadili i karličnu kost da bi je proslijedili na kasniju prodaju. Rasparčan je na dijelove, a zatim je distribuiran širom Evrope. Postao je reciklanžni materijal.“
Dalja lektira (na njemačkom):
Das lebendige Ausweiden im OP (Evisceracija živih u operacionoj sali)
Niemand würde zustimmen, wenn er wüsste, worauf er sich einlässt (Niko se ne bi složio da zna u šta se upušta)
Liste hirntoter Patienten, die wieder aufgewacht sind (Spisak moždano mrtvih pacijenata koji su se ponovo probudili)
Kritik an Hirntodkonzept (Kritika koncepta smrti mozga)
Wiki sa prodonatroskom argumentacijom koja diže kosu na glavi:
Prema Wikipediji:
“Poluistina: abortus i uklanjanje organa zaustavljaju kucanje srca!
Ispravno je: izjava je tačna. Uklanjanje organa zaustavlja kucanje srca.
Neistinito je da se donor organa ubija uzimanjem organa.
“Tačno je: srce donatora organa kuca više sati duže čak i bez HTX (transplantacije srca) od onih koji odbijaju donirati organe. [sic] Dijagnoza smrti mozga je to što [sic] dovodi do okončanja terapije.”
@NL 28.05.2023
